Prvomajska jadikovka

(Šatobrijan za dve osobe: specijalitet francuskog kuvara Monmerija, osmišljen za romantične večere kuvarevog poslodavca, pisca Fransoa Rene Šatobrijana sa madam Rekamije. Sprema se od najkvalitetnijeg dela bifteka, isključivo za dve osobe, i servira uz sveće. Jedan od najromantičnijih obroka u istoriji kulinarstva.)

Mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad

Tin Ujević,

„Svakidašnja jadikovka“

Jedan od stereotipa koji se generacijama pronose brdovitim Balkanom jeste onaj o lenjosti Zapada i „razmaženosti“ tamošnjih ljudi koji su, jelte, posle decenija posleratnog blagostanja potpuno poklekli pred istim i postali mekani i neotporni na životne nedaće koje će ih, čim dođu a nedaće stalno malo malo pa dolaze, naterati da zakmeče kad im nešto zafali, čim finoća toalet papira u radnjama opadne za jedan grad, čim mileram postane za procenat posniji.

U isto vreme, za Balkance taj stereotip pretpostavlja stamenu čvrstoću, očeličenost nedaćama koje su nas pratile vekovima pa samim tim i neku gotovo genetsku superiornost pred Amerikom i Engleskom koje samo što nisu postale zemlje proleterske.

Nije nego; stvar je, nažalost, potpuno obrnuta. Nikada zaista izašlo iz Srednjeg veka, ovdašnje stanovništvo, doživevši nekoliko decenija mira i garantovane sigurnosti u socijalizmu (ne komunizmu, ovde nije bilo komunizma), požurilo je da se razmazi do stepena pihtijaste kolektivne tvorevine nespremne da istorijski razmišlja, da bilo šta uradi osim da traži nešto besplatno, i kuka na okolnosti života umesto da dela.

Kako, naime, objasniti toliki jaz između prvomajskog adeta u nas, koji se sastoji iz roštiljskih dimnih zavesa u gradskim šumarcima, i borbenih formacija demonstranata na „razmekšanom“ Zapadu koji, sa platama od nekoliko hiljada evra, vijoreći crvene zastave komunizma, na 1. maj jurišaju na policiju i šutiraju dimne bombe nazad na kordone?

Kako je bilo moguće da samo u dve generacije koje su zaista koliko toliko uživale plodove samoupravljanja, garantovanog stana od firme i godišnjeg odmora u Zaostrogu ili Čanju, mi ekspresno dođemo do kolektivnog stanja duha u kome ćutke menjamo pelene dok motamo kablove i ropski trpimo stranog poslovođu koji nas bez zaštitnih rukavica uteruje u pakleni krug bakarne flotacije? I kako to da na tom Zapadu, gde nikad nisu imali ništa ni garantovano ni besplatno, ti muškarci i žene tako ponosno zadržavaju duh borbe za pravo i pravdu koja je osnov svakog ljudskog napretka?

Vreme je, dakle, za obrtanje paradigme; mi smo, ovde, postali ta luksuzom rasplinjena gomila koja se valja u blatu sopstvene nemoći, ogorčenja i suza zavisti prema svakome ko ima nešto što mi nemamo, prema svakome ko nešto ipak radi dok mi lenčarimo, prema svakome ko nešto misli dok naš mozak pluta močvarom besvesti.

Mi smo ta radodajna gomila koja će se prodati za 300 evra plate i raditi sve što mu gazda kaže, prihvatajući da pola plate prima u koverti sive boje, da ne prima doprinose i da radi na tri po tri meseca, da ćuti i bude srećna što, eto, nešto ipak ima. Mi smo sami, bez ičije prinude, postali prostituisana zaliha radne snage izložene na bulevaru sumraka ove civilizacije na umoru, spremna na svako poniženje koje poslodavalački um može da smisli.

U isto vreme, ne odričemo se jedine buntovnosti koja nam je preostala: da kad dođemo kući prospemo žuč po ukućanima, tražeći pravdu iako tu može da nam se pruži samo večera na tanjiru, a za pravdu bismo ipak morali da se pobrinemo na nekom drugom mestu, zar ne? Nije nam žena koja prinosi večeru ta koja nam je oduzela pravdu; nije čak ni poslodavac koji gazi dokle mu se može. Oduzeli smo je sami sebi, tonući u glibavu žabokrečinu umrtvljenog društvenog bića koje samo trpi, i trči ka izbornoj kutiji najradije i najbrže onda kad ga iza ugla pored glasačkog mesta čeka poslovno lice vladajuće stranke sa crvenom novčanicom iza uha.

Gde je, dakle, nestao taj buntovnički žar koji je naše pretke terao u svaki ustanak protiv Turaka čim Austrougarska zarati sa Osmanlijama, koji nas je terao da se guramo među velike i kad nas niko nije zvao, kad smo mogli da čekamo i radimo svoja posla dok se oni tuku između sebe? I sad, kada se treba uspraviti i reći „Dosta!“, sad kad prljava tehnologija zagađuje poslednje tragove ove zdrave zemlje, kad korumpirani političari lažući napreduju koridorima naše sužene svesti, mi smo od borbenosti odustali, i priklonili se ko pasulju, ko roštilju.

Autor ovog teksta priznaje zasluge ekološkim pokretima koji su, povukavši sa sobom jedan deo naroda, iznikli u poslednje dve godine, i poklanja im svoju veru. Za sada. Ali autor ovog teksta ne može da zaboravi kada je godine 2003. tadašnji generalni direktor RTS-a A. Crkvenjakov pripremio program kolektivnog otpusta za 700 radnika te medijske kuće, i kada je sindikat Nezavisnost RTS zakazao štrajk upozorenja povodom toga. (To je, dakle, trebalo da bude samo jednosatni skup na parkingu u Aberdarevoj, nikakva obustava rada ili emitovanja). Rukovodstvo sindikata bilo je uvereno da, po prostoj logici stvari, na protestu ima garantovanih 700 ljudi.

Veče uoči protesta direktor je po kući proturio vest kako će on, eto, „razmisliti“ o toj odluci o otpustu. Na štrajku upozorenja se sledećeg dana pojavilo 20 ljudi, uključujući i kompletno rukovodstvo sindikata. Kad je štrajk tako slavno propao, direktor je ubrzo sproveo naum i tehnološkim viškom je proglašeno pomenutih 700 radnika.

I tada, i danas, ogromna većina ljudstva velike i važne medijske kuće, u prolazu hodnikom, na puš pauzi, u redakcijskom razgovoru, neće propustiti priliku da, uz prezrivu grimasu, kaže kako „sindikati ne rade ništa“. Ljudstvo zbog kojega je štrajk zakazivan trebalo je valjda na rukama doneti iz kreveta i posaditi ga na taj prokleti parking sa koga su, samo četiri godine ranije, odvoženi mrtvi i ranjeni zbog zlikovačke odluke rukovodstva kuće da ostavi ljude pod bombama zarad nekakvih zamišljenih propagandnih poena u svetskoj javnosti.

Koliko ćemo, dakle, još morati da tonemo u ovu svakodnevnu maglu

obogaćenu mazivom naše bezvoljnosti da bismo shvatili nauk istorije koji kaže da se snovi ostvaruju ne onima koji sanjaju i krmeljaju nego onima koji delaju? Koliko još prljavih poslodavaca koji će nam obećavati grinfild budućnost a ostavljati crne rupe promašenih bušotina? Koliko još, koliko koliko koliko… tih dana protraćenih u nizanju kokošijih tela na šiljke koje ćemo peći na tihoj vatri, ne shvatajući da je ta vatra tako vešto podložena pod nama?

 

 

 

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *